Minores je postao sinonim za rad s beskućnicima. Beskućnici su zapravo bili početna ideja vodilja djelovanja Minoresa. 

Kada smo 2013. odlučili konkretnije se angažirati oko javnog angažmana, brzo smo uvidjeli da postoji jedna skoro pa nevidljiva skupina ljudi kojih se rijetko tko sjeti, a kamoli da se za njih pobrine. Riječ je o beskućnicima. Naš cilj je bio upoznati ih, okupiti ih i pokušati raditi s njima na tome da se maknu s ulice i da konačno uzmu konce svog života u svoje ruke.

Moramo priznati da smo na samim počecima bili jako naivni. I mi smo očekivali nekakve holivudske priče i nevjerojatne susrete čudesnih zaokreta. Nije to bilo tako… Naš prvi susret smo odradili tako što smo se podijelili u četiri veće skupine te u 21.00 na večer i u 5.00 ujutro obišli četiri strane grade u potrazi za ljudima koji spavaju po hladnim ulicama i porušenim zgradama.

Nakon toga smo imali popis naših prvih beskućnika s kojima smo održavali redovit kontakt i pomagali im hranom, odjećom, dekama i potrebnim lijekovima. Nije nam u počecima ni palo na um da su se naši novi štićenici borili s raznim ovisnostima i psihičkim opterećenjima koji su uvelike otežavale proces njihove resocijalizacije.

Jedno od naših pravila rada s njima odnosno suradnje s njima bilo je da na preuzimanje toplih obroka, odjeće i lijekova moraju doći trijezni i smireni.

Velik postotak beskućnika smo uspjeli maknuti s ulice: jedan dio sad već radi i živi od plodova svog rada, drugi dio je po domovima, a treći je nažalost preminuo i njihovi anonimni grobovi nalaze se na Sutini.

Po ulicama Mostara još uvijek možete vidjeti jedan manji broj beskućnika koji tumaraju po ulicama. U kontaktu smo s njima i redovito ih obilazimo, ali bez prihvatilišta za beskućnike, kompetentnih stručnjaka za rad s njima, ali i boljih i jasnijih zakona u Bosni i Hercegovini – ne možemo učiniti previše nego samo bdjeti nad njima.

Od 2013. do pojave pandemije podijelili smo mostarskim beskućnicima malo više od 9 000 toplih obroka.