Kako započeti priču kojoj znaš samo kraj?


Autor : Anica Ištuk  datum : 14.09.2014 


Kako započeti priču kojoj znaš samo kraj? Jer, upravo je samo kraj ono što znam o Predragu, beskućniku kojemu smo pomagali. Gdje je Predrag živio? Viđala sam ga samo po ruševnim zdanjima našega grada, na kakvoj klupi, u prolazu, u pokretu. Je li Predrag išao u školu? Je li nekada radio neki posao? Je li se sekirao oko stvari na koje nije mogao utjecati? Je li nekada nekoga volio, molio se nekomu, mislio na nekoga? Je li postojao netko koga je zvao „svojim“?

Kažu da dolazi iz Sarajeva.

Zamišljam ga kao dječaka od nepunih sedam godina, kako užurbano prelazi cestu, uopće ne gledajući ima li automobila, kako je veseo i poletan, jer danas je prvi dan škole. Mirišu nove knjige i mirišu netom saprane sarajevske avlije. Netko, možda majka, mu je u školsku torbu spremila užinu, sendvič s sirnim namazom i jednu jabuku. Jučer je dobio nove cipele, i cijeli život mu je na dlanu, a on jedva čeka da ga proživi.

Zamišljam ga kao mladića koji je završio srednju i zaposlio se u trgovini na uglu svoje ulice, jer želi to ljeto otići s djevojkom na more. Zamišljam ga kako ustaje ujutro, budi ga miris tek skuhane kave, tapka u polumraku svoje sobe, pokušavajući naći papuče koje je sinoć nemarno izuo, pere zube, brije se, začešljava kosu blago na lijevu stranu, doručkuje kruh s domaćim džemom, ljubi u čelo nekoga, možda sestru i odlazi na smjenu. Zamišljam ga kako isprobava svoje novo auto, kako se u njemu budi adrenalin i radost i poletnost, kakvu samo mlad čovjek može imati. Zamišljam ga kako dostojanstveno stari, kako mu kosa lagano sijedi, a bore oko očiju daju njegovom licu topao i siguran izgled.

I tu moje misli prestaju. Ne postoji stvar, riječ ili misao na ovome svijetu koja bi mi mogla objasniti kako osoba iz mojih misli prerasta u osobu na ovoj slici. Čak nije na meni ni da se pitam, ni da tražim objašnjenje. Život se dešava svakome bez obzira na planove i bez obzira na sugestije i bez obzira na red i protokol. Voljela bih znati da je Predrag proživio bar jedan savršen dan iz mojih misli.

Predraga sam vidjela tri dana prije njegove smrti. Prije toga se liječio u navratima u bolnici, zadobio je strašne kožne infekcije, te još mnogo bolesti koje su se na to nadovezale, zatajenje bubrega, gastritis, astma,... Doktori su činili sve što su mogli, no javlja nam se da je Predrag pobjegao iz bolnice. Bog zna zašto, i Bog zna što se odvijalo u njegovoj glavi. Ne znam kakva je osoba bio Predrag, i možda su ovo tek moje neosonovane tlapnje, ali možda je to bio čisti čin prkosa. Čovjek koji je izgubio sve, više ništa i ne želi. Možda je to bio njegov način da poruči ljudima da mu je dosta, i da, u svojim očima sačuva posljednju sposobnost koja mu je ostala – sposobnost odluke.

Taj dan kad sam ga vidjela, Predrag je ležao na podu, nepomičan, tek bi tu i tamo malo podigao ruku, tražeći nešto. Možda samo stisak nečije druge ruke. Možda samo nečiji pogled. I samo na taj trenutak bi se učinilo da pred nama leži čovjek. Da pred nama leži osoba koja je voljela, koja je plakala, koja je osjećala, koja se bojala, koja je živjela. I nakon što bi taj trenutak prošao, Predrag bi se ponovno pretvorio u gotovo praznu ljušturu, u tjelesni oklop u kojem je nekada obitavao čovjek kojega je život dokusurio.

Prebacili smo ga u hitnu, gdje je nakon par dana i umro.

Smrt ga je napokon izjednačila s ostalima, sretnijima od njega. Jer, u smrti smo svi jednaki. Ja ne mogu zamisliti život kojemu smrt dođe kao nagrada, ali Predrag je takav život živio. Ne mogu stati i reći da me nije briga, ne mogu okrenuti glavu kao da toga čovjeka nisam vidjela, i kao da njegovoj smrti nisam svjedočila. Ne mogu. Jer, Predrag nije trebao umrijeti na ovaj način. Trebao je umrijeti na svojoj verandi, pokriven s nekom čupavom kariranom dekom, dok su ispred njega novine otvorene na „Panorama“ i napola popijen čaj od jabuke, koji mu je spremila njegova žena. Trebao je umrijeti spokojan i pomiren sa svijetom, trebao je umrijeti nakon dobro proživljenog života, i smrt mu je trebala biti laka, gotovo kao poljubac nošen vjetrom.

Kažu da se ne mogu ispravljati krive Drine. Možda i ne mogu, možda je to ispravljanje tek neki zakržljali zaostatak nas sanjara i idealista, koji će uskoro evolucija do kraja izbrisati. Ali, ako ne mogu, čak i iako ne mogu, dužni smo misliti o tome. Dužni smo misliti o Predragu, svojom smrću nam je to ostavio u zalog. Dužni smo ga se sjetiti u svim onim trenucima kada budemo morali birati između onoga što je lako i onoga što je ispravno, u svim onim trenucima kada okrenemo glavu, kada pomislimo da to nije naš problem, da postoji netko tko će to riješiti, netko tko će se već o tome pobrinuti. Dužni smo barem misliti o tome, u ime Predraga i u ime života kakav je mogao proživjeti i života kakav je dobio.

„Nijedan čovjek nije Otok, sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen u čovječanstvu;

I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni – Tebi zvoni.“

Anica Ištuk

Natrag


© minores.info