Stanice istog organizma


Autor : Zvonimir Miletić  datum : 13.09.2014 


Dok živimo u glorificiranom 21. stoljeću svjedoci smo pojave novog društvenog sloja koji intenzivno zaokupira pozornost sociologa, psihologa, ekonomista i drugih i u kojem se reflektiraju sve mane i slabosti društva i njegovog uređenja. Pretežito uspješnim procesom iskorjenjivanja ekstremnog siromaštva u razvijenijim zemljama, barem po definiciji siromaštva kao stanovništva koji dnevno raspolažu s manje od jednim dolarom, djelomično je ublažena svijest o socijalnoj nejednakosti, umirena je vlastita savjest i dan je dodatni poticaj ka nastavljanju istosmjernog razvoja ovog nepogrešivog sustava. Automatski smo, drage volje, amnestirani od bilo kakve individualne krivice, grižnje savjesti zbog pasivnosti, apatije, zatvaranja očiju pred nepobitnom činjenicom daljnjeg postojanja siromašnih, obezvrijeđenih i marginaliziranih pojedinaca od koji se posebno ističu oni kojima nisu dostupni ni temeljni elementi dostojanstvenog života, kruh, voda i krov nad glavom. Beskućnici!

Utjehu i opravdanje pronalazimo u našoj socijaldarvinističkoj superiornosti, mistificiranoj perfektnosti i bezgrešnosti suvremenog društva i blagodati našeg vremena u kojem svi imaju priliku uspjeti, a oni koji ne uspiju, sami su si krivi. A da krivicu bolje raspodijelimo, krivimo političare, pratre, socijalne radnike, psihologe ili koga već ne, zaboravljajući pri tome važeću, našem umu nevoljko shvatljivu, jednadžbu: Kakvi mi, takvi političari, kakav narod takvi pratri i kakvi „kućnici“ takvi i beskućnici. Zaboravljamo da smo svi stanice istog organizma i da svi snosimo društvenu odgovornost naših postupaka. Sami sebe patetično omalovažavamo kao nesposobne ljude za uraditi, utjecati ili promijeniti bilo što, počevši od nas samih, do obitelji, okoline i države. Ispreplićemo superiornost u svrhu opravdanja pasivnosti i inferiornost u trenutku potrebe aktivizma.

Nažalost, takvi stavovi dovode do tiranije statusa quo, a sve to za posljedicu ima svaljivanje cijelog tereta manjkavosti društva na one najugroženije i na one koji su i bez toga u gotovo beznadnim situacijama. U tom specifičnom društvenom sloju beskućnika ogleda se mentalitet i snaga cijeloga društva. Da parafraziramo Gandhija i za nijansu mu adaptiramo izjavu: „Veličina društva i njegov moralni progres se ocjenjuju u načinu tretiranja najugroženijih“. A najugroženiji su sigurno oni koji pored obilja hrane i luksuza skapavaju od gladi u prastaroj ruševini, odbačeni, etiketirani kao zadnji ološ, narkomani, lopovi! Iako to nekad zna biti i istina, svako ponašanje ima i svoj uzrok, a uzrok smo mi, društvo i te nadam se, nikad ponovljive, ratne strahote. Instant rješenje magičnim štapićem ne postoji, ali rješenje nije ni egocentrično pravdanje svoje savjesti, svaljivanje krivice na nemoćne, ubijanje i najmanje klice sjemena promjene. Ako već ne želimo pomoći, nemojmo ni postavljati prepreke onima koji žele. Radi njih, a i radi nas i našeg zajedničkog obraza.

Zvonimir Miletić

Natrag


© minores.info