Život viška


Autor : Anica Ištuk  datum : 07.03.2015 


Nikada neću zaboraviti njegove oči. Bio je ponedjeljak, ni po čemu drugačiji od svih drugih u godini i krenuli smo u obilazak naših beskućnika. Već ustaljeni redoslijed, pokupi hranu, napiši imena na vrećicama, rasporedi u svaku jednako ( kuhano na vrh, da se ne prospe), netko je tražio odjeću, netko deku, tko ide kod koga.... Kao i uvijek, lagano kasnimo, a On čeka na svome mjestu. Moje visine, ali s nekih desetak kila manje, tridesetak godina stariji, i cijeli jedan život umorniji. Zahvalan je, ništa mu ne treba, osim možda neke malo jače jakne, jer noći postaju hladnije, a u njegovoj ruševini je stalno propuh. I možda neka svijeća, da navečer ima bar naznaku doma. Pričam o glupostima, i srce mi se smije kad vidim da se njegove usnice razvlače u lagani osmijeh. Najednom, pored nas se zaustavlja policijsko auto.

„Jel' sve uredu, smeta li Vam, treba li izlaziti?“

„Sve uredu donjeli smo mu hranu, hvala.“

Gume policijskog auta stvaraju lagano škripanje, dok polaze po promočenom asfaltu, a ja čujem njega kako pored mene tiho izgovara, kao da je jeka, kao da je tek sjena čovjeka.

„Poznam ja nju.“

Pogledam ga i vidim pred sobom čovjeka koji je zaboravio da je čovjek. Čovjeka kojemu su u grlu zapele riječi, koji se zagrcnuo vlastitim identitetom, koji je nestao u tom trenutku, preda mnom, pred ovim gradom, pred ovim svijetom. I on podigne pogled i ja se susretnem s očima koje će me pratiti zauvijek. S očima kojima nije bilo kraja, koje su zaglavile negdje između postojanja i zamišljanja, s očima koje su bile toliko slomljene i toliko umorne, toliko razočarane i toliko mrtve. Ne znam što da mu kažem, pa kažem samo „Hajde, čuvaj se, vidimo se u četvrtak.“

Ponekad me sva ta sjećanja sustignu, kao neki čudni flashbackovi, koji postoje tek toliko da u meni održe vatru prema svemu ovome što radimo. Sljedeća postaja mojih misli je jedan hladan i burovit dan, kad imaš osjećaj da ti vjetar izravno ledi kosti, a dah da mrzne čim izgovoriš par riječi. Krenula sam na autobusnu stanicu, i začula Njegov glas. Pretrčava cestu , sa standarnom bocom piva u ruci, i sav je užurban, ima nešto važno da kaže. Naravno, to važno stane u svega par riječi, i opet se vratimo uobičajenim glupostima i „šupljima“ koje ga vesele. Čim upozna djevojku, zatražit će politički azil, jer ipak je on Pigmejac, a buduća će naravno biti hercegovka, i sve će joj dati, stan , auto, hotele, putovanja,... Sve. I dok On tako nabraja, ponovno u zraku začujem svoje ime, i vidim da nam u susret ide Raga. Moj hercegovački div, kojemu vidiš buru, sunce i kamen u svakoj bori na licu, i koji ima ramena tako snažna i sigurna, da imaš osjećaj da na njima nosi cijeli svijet, sve svoje probleme, pa i tvoje, samo ako upitaš. A, od svih njegovih vrlina izdvaja se ta što je sasvim slučajno otac mojih dvaju divnih prijateljica. Zapričam se tako i s njim, kako je na poslu, kako radi butik, je li Sark narastao, kad će Alma i Azra kući,... Kad nas potiho prekinu Njegov glas.

„Oprostite, gospodine, ne bi da mislite da je bezveze morim, ona je moja prijateljica.“

A, Raga, sa svojom nepogrešivom intuicijom, i nenametljivom blagosti, kakvu imaju samo ljudi koji su prošli mnogo, se nasmija srdačno i reče : „Samo se ti pazi, da ti ne mazne tu pivu, 'oće to muzičari, znam po one svoje dvije.“ Voljela sam ga u tom trenutku više nego ikada. Taj odgovor, iako na prvi pogled banalan, je na jedan predivan tren razbio tu nedefiniranu barijeru koja je dijelila „naš“ svijet od „njegovoga“, i lebdio na trenutak, tako lagan i prirodan, a ipak većini ljudi tako dalek i nedostižan. On se nasmijao, sretan što ima novoga sugovornika, te nastavio u svom stilu, dok mene nije pozvao autobus, a Ragu posao.

Najsvježije sjećanje je pogled na Njegovo izubijano, bradato lice, i tužan, no bistar pogled, kroz prozorčić na vratima samice u psihijatrijskoj bolnici. Pronašli smo Ga tu, nakon što nam je nestao na nekih tjedan dana. Možda je čudno reći da sam ga u međuvremenu zavoljela, no u svakom slučaju sam se navikla na njegovu prisutnost, na poruke bez interpunkcijskih znakova, na uvijek originalne viceve, na neizvedive, no simpatično optimistične ideje, na način govora, na Njega. I bilo mi je bitno da Ga pronađemo, da saznamo što Mu se dogodilo, i kad smo saznali, još bitnije da Ga posjetimo. Željela sam da zna da postoji netko tko misli na Njega, i netko kome je stalo do stvari koje Mu se dešavaju. I baš ta spoznaja je i Njega potresla do srži. Vjerojatno po prvi put u cjelokupnom poznanstvu, pogledao nas je kao da nas zbilja vidi, s pogledom tako potresno tužnim, i tako nevjerojatno usredotočenim, kao da ništa na svijetu nije važnije od tih riječi koje se upravo sprema izgovoriti.

„Hvala vam. Nemate pojma kako je lijepo kad vas netko dođe vidjeti, a zapravo nikoga nemaš.“

Ne znam je li me išta u životu zapeklo kao te riječi. Osjetila sam ih u svakom djeliću tijela, u svakoj pori svoga bića, u svakoj misli svoga postojanja. Željela sam izletiti van i vrištati, na ovaj svijet, na ove ljude, na ovu nepravdu i ovo sivilo koje nas okružuje, željela sam da svi čuju te riječi, da ih čuju i da ih se sjete svaki put kad se pomisle potužiti na nešto, kad pomisle da im je nešto uskraćeno, da je život okrutan prema njima i da se, eto, baš njima sve dešava. Željela sam da svi saznaju za jednoga čovjeka, u samici, u psihijatrijskoj bolnici na kraju grada, kojega život nije mazio, koji ni sam, ruku na srce, nije uvijek bio dobar i pošten, no, malo je ljudi koji to uvijek i jesu, i kojemu je za sreću bila dovoljna činjenica da je netko došao da ga vidi.

Nemamo život viška. Jednog dana ćemo se probuditi i to će biti to. Zadnja jutarnja kava, zadnje novine otvorene na „kultura“ i „dnevni horoskop“, zadnje nerviranje oko autobusa koji kasni, zadnje nesparene čarape, zadnja pročitana knjiga u fotelji na ljuljanje. Nemamo život viška i stoga se prestanimo ponašati tako. Ne budimo slijepi za stvari koje se dešavaju oko nas, a pogotovo ne budimo toliko naivni da mislimo da se one ne dešavaju ako mi ne znamo za njih. Dešavaju se. Netko ode i iza njega ostane krater veličine Mjeseca na duši, i grob četrdeset dana zatrpan vijencima i posljednjim pozdravima, a netko ode i iza njega ostane neoprana odjeća, uredno složena na rub bijelog, željeznog kreveta u psihijatrisjkoj bolnici, koja čeka „Crveni križ“ da dođe po nju.

Natrag


© minores.info