Nedovršeni mozaik učenika generacije


Autor : Anica Ištuk  datum : 09.08.2015 


IN MEMORIAM:

Na sami spomen izraza „učenik generacije“ odmah nam se u glavi pojave slike nekog moćnog posla, blistave budućnosti, karijere, obitelji i sreće. No, u ovom konkretnom slučaju riječ je o osobi koja nema ni krova nad glavom.

Za Saleta je život išao nekom silaznom putanjom: prema dolje, prema dnu, prema hladnom podu napuštene i devastirane zgrade. I to s iglom u ruci. A moglo je drugačije, itekako je moglo drugačije.

On je bio naš najinteligentniji beskućnik, koji nas je znao nasmijati sa svojim fiks idejama, točnije rečeno, sa željama, kao što su npr. smartphone. Nov ili polovan, nije njemu bitno, samo da se može priključiti negdje na internet, da malo istraži koje trave bi mu valjale jer ima problema s bubrezima. Vadi svežanj malih, požutjelih papira, dupkom ispunjenih sitnim rukopisom, i iščitava latinska imena biljaka koje su mu potrebne. Mi, gimnazijalci, samo smo se pogledali. Tek nam je tada bilo jasno odakle dolazi ta njegova elokventnost, način izražavanja koji se možda izgubio i izobličio u svakojakim opojnim sredstvima, ali se još uvijek nazire, još je bilo nade. No, te nerealne želje bi se već u sljedećem obilasku svele na jednu vrećicu: „Jedine i najdraže hlače. Bio bih jako zahvalan ukoliko biste ih mogli oprati do sljedećeg puta. I jedan par čarapa. I da, svijeća.“

Njegova inteligencija se očitovala i u tome što je na razne načine pokušao manipulirati nama, našim osjećajima i empatijom. Jednom prilikom je završio u bolnici, te na naš mobitel dolazi poruka: „sale je.evo me na psihijatriji.dispanzer.molim posjetu.nema tko.u 15 sati.3u1.“. No, tko bi zamjerio taj pokušaj manipulacije? Želio je samo biti nekome bitan, jer je to zapravo jedino u životu i bitno. Nije imao nikoga tko će pohrliti u bolnicu, sa srcem u petama od neznanja i zabrinutosti, te ga čvrsto zagrliti jer je, samo uz par lomova, dobro prošao kako je zapravo moglo biti. Nije imao nikoga tko će užurbano spremati ručak da bude topao u 15 h, te napraviti tursku kavu. I da usput ponese nekakve novine da ubije dosadu, te čisti veš i omiljenu pidžamu. A kada je on posljednji put obukao pidžamu? Odgovor se čini strašan.

Biti u bolnici, a znati da ne postoji nitko vani kome možeš javiti gdje si - sigurno je grozan osjećaj. Osjećaj da si potpuno nevažan, i da je svima svejedno, postojao ti ili ne. To je osjećaj koji je on pokušao ugasiti heroinom. No, taj je osjećaj nažalost ugasio njega.

Sale nije bio cvjetić. Daleko od toga. Čak i dosta daleko, jednu galaksiju daleko. Ali je bio osoba koja je zalutala, izgubila životni pravac, na koji ga nitko nije imao upraviti i vratiti na čistac. Nije čak ni imao sebe. Ulica je učinila svoje, nepripadanje nekome i nečemu je također odradilo svoje. Na ulici je sve dostupno, bajni opijati koji život čine ljepšim, izdržljivijim, vraćaju u toplu prošlost koja je možda bila ljepša, bolja i sigurnija. Možda. I onda ostaneš tu negdje u prošlosti, zaglaviš. Pa te nema nigdje: ni u prošlosti, niti sadašnjosti, a bome i budućnost je poprilično maglovita. Ovaj put je bila na dohvat ruke. Zamalo.

Zašto barem Boga nisi imao? On bi već nekako spojio tvoju prošlost, sadašnjost i budućnost, tvoj život bi bio jedan predivan mozaik sastavljen od sitnih, naoko nebitnih i groznih detalja, ali bi dobro na kraju ispalo. Sve bi imalo smisla, sve. Samo da si Njemu to prepustio. Znam, teško je kada nemaš obitelj koja će biti uz tebe u svim vanserijskim situacijama, bezuvjetno. Koja će ti pružiti ljubav i podršku, opet ponavljam- bezuvjetno! Znam, teško je kada nemaš živjeti za koga, onda ti se ne živi ni za sebe. Znam, teško je kad izgubiš volju i kad se sve čini besmisleno, a nemaš nekoga tko će reći ajde, trzni se malo, uz tebe sam, idemo skupa. Sve to nije bilo lako, i žao mi je što će mozaik biti i ostati nedovršen, a još više žao što nemamo to kome javiti. Nitko to nije zaslužio.

Široka ti polja bila, a mi ćemo obući pidžame, poželjeti svojima laku noć, utopliti se i pokušati biti zahvalni na svemu što nam život pruža, svaku večer, svaki dan. Još nismo svjesni svog malog bogatstva, inače bi se ulice grada orile smijehom. No, popravit ćemo se mi već. Ponavljat ćemo gradivo: svakog jutra uz kavu sa najmilijima. Svakog dana dok trčimo obaviti što više stvari u što kraćem roku, i svake večeri kada umorni imamo gdje prespavati i koga zagrliti.

Natrag


© minores.info